Objava Boga u Kristovu križu


Za vrhunac Božje objave možemo reći da je to Isus Krist, a za vrhunac te objave unutar Isusa Krista, Kristov križ. Kristov križ predstavlja vrhunac vrhunaca.

 Uobičajeno naš govor o smrti ostaje nedorečen i banalan, ostaje bez razumijevanja. Ta smrt je i u Isusovo vrijeme bila nešto skandalozno kojoj nismo dozvoljavali da nas iznenadi. Tako da je naš govor o smrti ostao samo kao govor u klišejima i prebrzo bi otišli u neka tumačenja, bez razumijevanja, a još manje bi se zaustavljali na misteriju koji je povezan s misterijem utjelovljenja.

 

Smrt je židovima predstavljala sablazan, poganima ludost, a kršćanima nešto puno veće. Tako Isusova smrt nije samo smrt, nije samo patnja. Smrt na križu je prije svega teško poniženje, a ono je teže nego sama smrt. Nije svaka smrt ista, ona jest gubitak, ali nije isto „izgubiti“ i izgubiti. Isus je podnio sramotnu smrt, bio je razgolićen i osramoćen i umro je smrću koja je najdublje poniženje čovjeka, jer su u to vrijeme na križu umirali najveći razbojnici. Pa kako onda možemo govoriti o Bogu ako si je dozvolio takvu smrt? To je onaj skandalum, nepojmljivo našoj logici, jer svaka smrt je posljedica života, pa kako onda izmiriti Isusovu smrt i objavu Boga? Dajući odgovor na to pitanje se ponašamo kao da nismo ništa naučili iz Isusove smrti i krivo procjenjujemo tu smrt.

Česte prijepore i kamen spoticanja onih koji ne priznaju Isusovo božanstvo je rečenica koju je izrekao na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ Zašto On zaziva Boga, ako je On sam Bog? Što je On neki polu-Bog ili u jednoj situaciji je Bog, a u drugoj nije? Taj usklik nije bio samo krik fizičke boli, pošto On doista umire u bogoostavljenosti. Riječ je o Božjem kraljevanju unutar ljudske nemoći, a to treba razumjeti iz pouskrsnosti. Ovdje se upravo na svom vrhuncu pokazuje Bog kao Bog ljubavi. Ovaj trenutak je upravo vrhunac i Starog i Novog zavjeta. Ovdje se ljubav ne pokazuje kao svemoć, nego kao nemoć! Bog se pokazuje kao svemoć ljubavi što mi u našim ljudskim okvirima i ograničenosti, ne možemo pojmiti, jer je to ljubav iskazana do te mjere da razbožanjstvenjuje samoga sebe – kenoza do kraja! Razgolićenje do kraja! Bog je samog sebe oplijenio, strgnuo, oteo. Isus je samoga sebe na križu rastrgnuo od božanstva, kida se od svoje biti. Tolika je ljubav prema čovjeku da se Bog od Boga rastavlja. Je li sada razumijete rečenicu: „Bog je tako ljubio svoj svijet da je dao svoga sina jedinorođenca za nas?“ i to ne samo nam je nešto bezazleno dao, nego nam je dao samoga sebe, svoju bit, božanstvo. „Veće ljubavi od ove nema“. I tko onda može reći da nema ljubavi kad postoji tolika ljubav koja je kadra zbog drugih, zbog grijeha drugih i unatoč osramoćenosti, izgaženosti i popljuvanosti kidati svoju bit, božanstvenost poradi drugih? Što bi bilo jače od ljubavi? Ljubav je toliko snažno oružje koje je kadro i samo božanstvo dijeliti, a mi na nju tako bezazleno gledamo. Ljubav je jedino oružje s kojim se trebamo boriti. I upravo u križu je vrhunac objave ljubavi, dana nam je ljubav do te mjere koja razgolićuje do kraja.

Bog se na križu objavljuje subcontratio – u suprotnosti. Umiranje je nešto što nikako ne možemo Bogu pridodati, no upravo ovdje su počele teorije mrtvoga Boga, smrt Boga, ubijanje Boga. Bog nam je postao toliko bliz u Isus Kristu, da nam se čini da ga možemo ubiti. Toliko nam se otkrio, obznanio da ga slobodno možemo ubiti. U Starom zavjetu nam nije to bilo prisutno. Znali su ljudi za Boga, ali i dalje je ostao skriven. Boga može otkriti samo onaj koji Njega najviše zna, onaj koji je poput Njega. Ono što je Bog u svojoj biti može nam izreći samo Bog sam. I stoga Bog uzima tijelo i naziva se Kristom. Šalje svoga Sina da obznani narodima kako je On naravni otac sviju, a ne samo izabranog naroda, Izraela. Židovi su vjerovali da je Bog stvoritelj svih ljudi, ali da je za svoje sinove izabrao samo Izraelce. Krist kao radikalna novost, ispunjenje i dovršenje Starog zavjeta mijenja to vjerovanje govoreći kako je Jahve Otac, ono što je židovima bilo teško priznati zbog mnoštvo pogana koji su imali vrhovnog boga i nazivali ga ocem, i kako smo svi mi braća Sina, sinovi Oca. I jedino po Sinu dolazimo Ocu. Tako Krist postaje most između Oca i čovjeka. Više ne postoji ponor, jaz, dubina između čovjeka i Boga, koja je postojala u Starom zavjetu, jer čovjek može slobodno doći do Oca i to samo preko Krista koji je napravio most upravo od svoga križa. Jedino putem Križa možemo doći do Oca, što prihvaćajući križ Kristov, što prihvaćajući naš vlastiti križ. No, da li je moguće da Bog umre? Ovo umiranje i odricanje nije nedostatak i nije izraz sudbinske nužnosti, jer Bog slobodno izabire smrt, trpi i umire na božanski način. Njegova smrt je izraz slobode u ljubavi! I kako kaže Kasper: „Boga patnja ne pogađa, nego se On dadne njom pogoditi!“ Bog je u sebi svemoć ljubavi i On si kao Bog može dopustiti tu ekskluzivnu nemoć ljubavi na križu, jer je On svojom smrću, smrt usmrtio. Upravo u Isusu Kristu pokazuje samoga sebe kao apsolutnu ljubav. Ako je On sam u sebi ljubav, onda je On unutar samoga svoga bića ljubav. Danas je riječ ljubav izgubila na svom značenju i prečesto je olako izgovaramo, ali nema bolje riječi za Boga osim ljubavi. Bog pokazuje da ljubav nije narcisoidnost, ona je uvijek okrenutost drugome, ona je uvijek pogled u drugoga – drugi je važniji nego ja. Drugi je uvijek na prvom mjestu.

Bog toliko ljubi svijet da izlazi iz samoga sebe. Da ne postoji takva ljubav, naša ljubav bi bila utopija. Bog nas upravo poučava što je prava ljubav – prvotni je ljubljeni, a ne onaj koji ljubi. Bog je nas prvi ljubio, a tek nakon toga smo i mi uzljubili. Upravo Bog nas poučava da prava ljubav znači ranjivost, a Krist nas poučava da Ga kao pravi sinovi Božji slijedimo i pokušavamo Mu u svemu biti što sličniji, pa i onda kada smo ranjivi. Bog se dao prvi od drugoga za nas raniti i dalje nas ljubio. Kod Boga je ljubav preuzimanje ranjivosti. I upravo ta poniznost u ljubavi nije ponižavanje, jer što je veća otvorenost ranjivosti, to je veća i ljubav. Ljubav i smrt idu zajedno, jer ljubav i trpljenje idu zajedno, a to nam je i pokazao Krist na križu. I upravo razmišljanje o Božjoj svemoći ljubavi, nadovezuje se na razmišljanje o ljudskoj patnji. Bog je prvi patio i otkupio nam sve grijehe. Pa i onda kada još i nismo sagriješili, iz one tolike ljubavi na križu koja je postala nemoć ljubavi i kidala samu božansku bit, oprošteni su nam i ti grijesi. Zašto? Zato jer nas Bog toliko ljubi, čak i ovakve grešne i bijedne, i želi nam se cijeli dati, želi cijeloga sebe dati drugome. Poslušajmo Krista i trudimo se što više slijediti takvu ljubav – ljubav za druge i prvenstveno za druge.

 

Martina Kikić

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Preoruke

Ovaj portal koristi i preporučuje Jutarnja Zvona web hosting

www.jutarnja-zvona.com

Ovaj portal koristi i preporučuje Jutarnja Zvona web hosting

%d bloggers like this: